Hikikomori slučajevi prisutni su u Japanu već preko dva desetljeća, ali se identični fenomeni spominju i mnogo ranije.
Hikikomori je 1978. godine definiran kao „neuroza povlačenja“, a 1980-ih kao „sindrom odbijanja škole“ (Kasahara, 1978). Prema definiciji Nacionalne istraživačke skupine, Hikikomori se odnosi na „stanje izbjegavanja društvenog angažmana (prijateljskih interakcija, obrazovnih i poslovnih zadataka) s ciljem perzistentnog povlačenja u vlastito prebivalište minimalno 6 mjeseci kao rezultat mnogih faktora.“ (Saito, 2008).
Uspostavljeno je nekoliko kriterija za hikikomori: 1) kućni životni stil; 2) odsustvo interesa za obrazovne i poslovne zadatke; 3) trajanje simptoma najmanje 6 mjeseci i 4) odsustvo drugih mentalnih poremećaja (Japanese Ministry of Health Labor and Welfare). Stručnjaci na području mentalnog zdravlja su nastojali klasifikovati hikikomori u skladu sa prihvaćenim dijagnostičkim kategorijama. Rezultati istraživanja pokazuju da je (31%) hikikomori slučajeva klasifikovano kao pervazivni razvojni poremećaj, (10%) kao generalizirani anksiozni poremećaj, (10%) kao distimični poremećaj, (9%) kao poremećaj prilagodbe, (9%) kao opsesivno-kompulzivni pormećaj i (9%) kao shizofrenija (Watabe i sar., 2008).
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo je potenciralo ispitivanje psihofizičkog zdravlja, s ciljem utvrđivanja prisustva simptoma anksioznosti, depresivnosti i stresa kod mladih. Rezultati istraživanja pokazuju kako je u 2021. godini procenat ispitanika (dobi 15-18 godina) sa ozbiljnim i izrazito ozbiljnim simptomima anksioznosti iznosio (32%), u 2022. godini (32%), te u 2023. godini (29%). Nadalje, procenat ispitanika sa ozbiljnim i izrazito ozbiljnim simptomima depresije je u 2021. godini iznosio (16%), u 2022. godini (23%) i u 2023. godini (20.7%). Naposljetku se može zaključiti kako je u 2021. godini procenat ispitanika sa ozbiljnim i izrazito ozbiljnim simptomima stresa bio najveći, te iznosio (53%). Uzevši u razmatranje rezultate istraživanja Watabe i saradnika (2008), evidentno je da bi učenici sa ozbiljnim i izrazito ozbiljnim simptomima anksioznosti mogli potencijalno predstavljati rizičnu skupinu za razvoj hikikomori sindroma.
Pripremila: Dželila Gagula