Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja Mensana svakodnevno pruža podršku i pomoć maloljetnicima, piše o nama Oslobođenje.ba.
Sve više mladih u KS-u osjeća psihičke probleme. Dobna granica se, nažalost, spušta. U Udruženju za zaštitu mentalnog zdravlja Mensana maloljetnici svakodnevno traže podršku i pomoć. Često im je potrebno samo da ih neko razumije i sasluša.
TRAUMA
- Mi inače radimo sa odraslim, punoljetnim osobama, kao produžena ruka sistema. Nakon liječenja u centrima za mentalno zdravlje ili psihijatrijskoj klinici pacijenti dolaze kod nas na neku od radionica, druženje, podršku. Od ponedjeljka do petka u naš dnevno-rekreativni centar svakodnevno dolazi 15-20 ljudi. Ukupno imamo oko 160 članova. Međutim, u posljednje vrijeme sve češće nam se za pomoć obraćaju i mladi s poteškoćama u razvoju i mladi s psihičkim problemima koji su izašli iz škola, ne pripadaju udruženjima za djecu s poteškoćama i njihovo vrijeme je neispunjeno, ulaze u regresiju i javljaju se nama. Ali, ono što zabrinjava je sve više maloljetnika koji nam se sami obraćaju, kaže Ornela Čolić, predsjednica Udruženja, i naglašava da rad sa maloljetnicima zahtijeva dodatne resurse.
Udruženje se finansira preko projekata. Međutim, pored projektnih aktivnosti rad jednog ovakvog centra zahtijeva i tekuće troškove. Korisnici usluga trebaju imati sapun, ubruse, nekada žele tokom druženja popiti kafu. Na redovnim radionicama je potreban papir, folija za dekupaž i sve ono što ovaj centar čini sigurnim, toplim, lijepim i zanimljivim mjestom za boravak. Korisnici usluga se ovdje osjećaju zaštićeno, sigurno, nailaze na razumijevanje, podršku i poštovanje. Ovaj centar je jedino svjetlo u tamnom tunelu, u vrtlogu života u kojem se u nekom trenutku ljudi nađu.
- Sve to mora imati svoj prostor, vrijeme i profesionalca koji će to voditi. Uvođenjem mladih, što je neophodno, potrebni će biti i profesionalci i dodatni prostor. Mi smo samo u prošloj sedmici imali troje maloljetnika koji su nam se obratili za pomoć. Stanje je alarmantno, ali, nažalost, naši resursi su minimalni. Mladi su došli sami, djeca su nam divna, ali mi odrasli nikako da raščistimo sa transgeneracijskom traumom. Djeca su puno svjesnija i otvorenija i prema psihološkoj i prema psihijatrijskoj pomoći. Svjesni su da nisi lud ako dođeš kod psihologa, ali teško je otrgnuti se iz roditeljskih okova. Ne možemo sa maloljetnicima raditi bez pristanka roditelja, onda imamo roditelje koji bi i planinu pomjerili za svoje dijete, a s druge strane imamo djecu koja žele dolaziti, ali u tajnosti jer roditelji ne daju da se traži psihološka pomoć. U principu djeca nemaju problem sa depresijama, nego imaju problem uklapanja u društvo, problem prihvatanja zajednice, problem osjećaja da su čudni, da iskaču iz uzusa nekih ponašanja koji su im zadati ili od društva ili porodice i njima je često potrebno samo da ih neko sasluša.
TRETMAN
Djeci koja se nama obraćaju uglavnom ne odgovaraju školski psiholozi ili po pristupu ili po tome što jedan psiholog drži tri škole i dijete ne može da čeka red. Osjećaju da rezultat daje samo intenzivan tretman i to žele.
Uglavnom, cilj nam je što prije otvoriti dnevni centar za mlade i očekujemo podršku svih nivoa vlasti, od Ministarstva zdravstva KS-a, preko Ministarstva za odgoj i obrazovanje do Ministarstva za rad, ali i svih općina i Grada Sarajeva. Krajnje je vrijeme da se svi uhvatimo ukoštac sa ovim problemom koji je sve veći i koji prijeti našoj djeci, istakla je Čolić.